srijeda, 10.06.2009.
Odluka: redovnički poziv
Evo, lu me zamolila neka ispričam u par riječi kako je došlo do moje odluke, kako sam to priopćila obitelji i okolini, kako su prihvatili. Pokušat ću to što kraće predstaviti i potrudit ću se da ne bude monotono.
Dakle ovako; sve je krenulo prije otprilike godinu dana. Počela su se javljati mnoga pitanja na koja su dolazili i odgovori ali drugačije nego sam ih ja očekivala. Pokušala sam to zanemariti i tražiti dalje. Kada sam vidjela da su odgovori uvijek isti uhvatio me nekakav strah, nisam nikome o tome pričala. Malo pomalo strah je popuštao i ja sam se pitala nije li to možda neka euforija. Povjerila sam se svojoj najboljoj prijateljici koja je uvijek uz mene bila pa tako i tada a i sada. Dosta smo o tome razgovarale. S vremenom se moje stanje smirilio, došla sam svećeniku i povjerila mu se. Razgovarali smo o tome i on mi je dao hrpu savjeta. Malo pomalo osjetila sam potrebu razgovarati s još nekim i tako se povjerila još 1 – 2 osobe. I to su jedine osobe koje su prolazile samnom sve moje krize, ispade, veselja... uglavnom, sve promjene raspoloženja. No, došlo je vrijeme kada sam shvatila, tj. razumjela kroz molitvu, što mi je činiti. Tada sam napokon razgovarala s jednom jako bliskom osobom i tako je sve krenulo. Ta osoba mi je pomogla konkretnim načinom, dobila sam priliku izbliza provjeriti kakav je život jedne kandidatice. No, sve je to opet bilo samo u meni, samo meni poznato, meni i osobama koje su do sada sve znale. Moji doma su saznali preko brata jer njemu sam se jednom prilikom povjerila aon je mislio da sam rekla roditeljima pa je pred njima nešto, onako usput, spomenuo. Tada me mama pitala što ja to „mutim“ i zašto ona preko drugih mora čuti. Samo sam ju podjestila kakva je bila njena reakcija kada sam ja prije godinu dana kroz priču spomenula o čemu razmišljam. Tada se rasplakala i pitala da joj oprostim, nije tako mislila. Naravno, nisam joj ni zamjerila. Sasvim očekivana reakcija. Nazvala sam jedan samostan i otišla vidjeti iz prve ruke kako to izgleda. Preko dana sudjelovala u svemu što i one rade (samo što nisam išla na fax haha) a prije spavanja se predavala razmišljanju. I jednu večer je kliknulo; DA, TO JE TO, TO JE MOJ PUT, JA TO MOGU. Pitala sam časnu za razgovor, premda je bilo iza 23 sata :-P . Ona je pristala na razgovor i nasmijala se, čestitala te odmah sljedeći dan me uputila na razgovor sa čanom majkom. Da, naravno.... trebalo je javiti doma. Poslala sam poruku i dobila odgovor da imam blagoslov. Došla sam kući, popričali smo, otišla župniku reći da mi napiše preporuku, obavila što treba. Ostale još neke sitnice i to je to.
Ako vas zanima još nešto vezano za odlluku, duhovnost ili tako nešto slobodno pitajte lu pa će mi prosljediti. Ako budem smatrala potrebnim odgovoriti, odgovorit ću.
p.s lu mi je prije nekoliko mjeseci rekla neka dobro razmislim. Hvala lu na savjetu, razmislila sam.
Sva pitanja i odgovore možete pročitati na forumu
http://www.forum-opp.com/index.php?topic=17267.msg505675#msg505675
- 21:27 -
četvrtak, 07.05.2009.
Ako nada umire posljednja, jesam li ja još uvijek živa?
Nada je umrla.
Ako ona umire posljedna jesam li ja to još živa?
Nisam sigurna, zbunjuje me moja okolina, nema ničega.
Hoće li mi se netko obratiti? Uputiti me?
Ovo ne može biti smrt, kažu da ti posljednji trenutak proleti život pred očima.
Ja jesam vidjela njega, ali iako je moj život, on mi stalno leti mislima.
Taj prizor nije bio drugačiji nego prije. Što može biti savršenije od savršenstva?
On je uvijek bio i ostao jedino lice u životu koje vidim.
Ali je li ovo život?
Što dolazi poslije kraja?
Hm, ne mogu se više sjetiti njegova imena, ne sjećam se više nikoga.
Opet mi je prošao mislima.
Um je na trenutak zastao od vreline tog anđeoskog osmjeha, vraćaju se osjetila, miris njegove kože, zvuk njegova glasa, al izmjenjuju se jedan po jedan da mi ne bi pružili cijelu sliku.
Nakon tog anđeoskog osmjeha umu i dalje nije bilo glasa ali srce se oglasilo.
Slabašno je kucalo.
Svakii otkucaj tako malen i tih proparao je njedra, svaki otkucaj novi bodež.
O jadno srce moje pa se nadaš?
Ovdje nema više ništa za tebe.
Usni srdašce moje i ne budi se.
Više nikada ne ćete kucati zajdeno, više nemaš kucati za koga.
Kucanje je utihnulo, a s njim su se i ugasila moja osjetila.
Prostor je opet bio prazan.
Zatim se sve promjenilo, divnu bjelinu zamjenila je prijeka tmina.
Postajala je sve gušča.
Oči su se priviknule, a um zadovoljan donjeo zaključke.
Da, ovo je smrt.
Valjda su donjeli odluku; idem u pakao.
Pakao?
Sada bih se trebala bojati?
Ne znam.
Ja se ne bojim.
što sam više propadala manje sam marila.
Pa ne može biti gore nego onaj djelić sekunde prije nego li je umrla nada, prije nego li sam umrla ja. U trenu snažna svjetlost proparala je tminu.
Pokrila sam oči, što od straha što od nagle promjene.
Oči su se ponovno priviknule.
Pa nije valjda da su opet promjenili mišljenje i vratili me na čekanje.
Sva ta bjelina.
Zatim sam primjetila nešto čudno.
Nisam bila na čekanju, ni u paklu, ako to i jest pakao i nje tako loše, nije to ni raj, nije dovoljno savršeno.
Prostor oko mene dobio je puninu. Ispred mene protezala se beskrajna zelena livada tako intenzivne boje da bi oči boljele ali nisu.
Ona je bila prošarana snježno bijelim cvjetićima tako savršeno da nikada ne bi bila ni dosadna ni preintenzivna.
Opet sam osjećala mirise.
Okrenula sam se u stranu i vidjela drvo u cvatu.
Očito, ovdje je bilo proljeće.
Savršeno drvo krasili su savršeni cvjetovi tako blage boje da nitko ne bi mogao sa sigurnošću reči jesu li bijeli ili pak ružičasti.
Miris cvijeća mamio me. Iza sebe sam primjetila klupu jednostavno, a opet tako savršenu.
Nisam vidjela ništa drugo pa sam odlučila malo sjesti.
Moram pričekati nekoga tko će doći i objesniti mi što se zbiva.
Mora doći i reči da je došlo do zabune, ja sam trebala završiti na gorem mjestu od ovoga, paklu.
Ne zaslužujem ja savršenstvo, opet mi je on prošao mislima.
Na gorem mjestu, bila sam ja i gore, um se na tom mjestu zaustavio.
Promatrala sam pejzaž oko sebe kada sam na drugom kraju livade, ako je na njoj uopće postojao kraj, primjetila nešto malo i crno.
Bilo je očito da mi se približava jer tučkica se razvila u siluetu.
Da, to je sigurno čuvar koji mi dolazi sve objasniti.
U šarolikoj paleti mirisa pojavio se novi, savršeno drvenast, slatkast i tako profinjen, baš poput onog drveta u cvatu.
Kako ga samo do sada nisam osjetila, ta sjedim točno ispod drveta?
Ali, miris nije dopirao iz tog smjera, dopirao je iz smjera prilike koja mi se približavala.
Um je ponovno postavio blokadu, a ja sam joj se oduprla.
Točno sam znala odakle mi je miris bio poznat, zašto nije pripadao drvetu, taj miris već je pripadao nekom drugom, nekom puno savršenijem.
Dok sam razmišljala, prilika je došla dovoljno blizu da sam joj mogla razabrati crte lica. Lica koje sam jedino i ikada vidjela, lica sa anđeoskim osmjehom.
Srce je razbilo okove, ponovno je kucalo, ali ovaj put nije boljelo.
Polako pojavljuju se trnci u nogama i penju se po tijelu kao milijun mrava, izuztno ugodnih mrava. U želudcu se javljaju leptirići koji su tako nedostajali ovoj livadi.
Srce kuca snažnije, toplina se širi tijelom i zadržava se u obrazima.
Prizor oko mene je blijedio, nije više postojala livada, drvo, ni klupa na kojoj sam još uvijek sjedila. Ovdje je bio samo on, njegove oči koje paraju sjećanja, usne koje bole, savršenstvo. Prilazio mi je i smješio se.
Osjetila sam da trebam uzvratiti ali nisam znala kako, znala sam i da moram ustati ali ni to nisam znala.
Nekako sam se prisjetila, ustala sam polako i nesigurno kao lane koje nije sigurno da će mu nožice izdržati.
Onda se prizor počeo gubiti, počeo je blijedjeti.
Nestajao je u bjelini.
Naglo sam se trgnula i duboko udahnula, opet se sve razbistrilo.
Kako sam bila blesava, zaboravila sam disati. Bio je sasvim blizu i ja, ne razmišljajući bacila sam mu se u zagrljaj, bio je tako topao.
Moje srce kucalo je zajedno s njegovim.
Jedna suza otela se oku i pala na njegovo rame.
Prošaptao je moje ime, zadrhtala sam.
Sada je bio tako potpun.. dodir, slika, misris, glas...
Samo sam se privila čvršće uz njega.
I.. prizor se rasplinuo.
Naglo sam se probudila u tami, oči su me pekle, a usnje gorjele.
Da upravo sam se probudila iz najljepše more.
Sada sam znala, nakon nade ostaje utjeha i život izvan ovih dimenzija.
Mislila sam da više nemam ništa, ali ipak još uvijek imam snove o mom snu.
Malo.srce
- 21:35 -
subota, 07.03.2009.
Prava civilnih i HRV invalida
U strahu od teških riječi i burnih rasprava, ovakve teme uglavnom započinju i završavaju u grupama sebi sličnih. Dok jedni brane ono što im je dodijeljeno, drugi se s pravom pitaju zašto su diskriminirani a imaju iste poteškoće i iste potrebe. Možemo li naći zajednički jezik?
Usudili smo se postaviti ovu temu na forum, a kako se razvijala rasprava, pročitajte ovdje:
http://www.forum-opp.com/index.php?topic=15703.0
- 20:55 -
Anoreksija i bulimija
Imala sam iskustva s tim ...
bila sam oduvijek bucka...jedno ljeto sam se zainatila i krenula na dijetu..zdrava prehrana i te spike...
sve je bilo super...dok sam se zdravo hranila...trenirala...kako su kile sve sporije padale tako sam ja izbacivala namjernice iz svog jelovnika...
završila sam na jabukama... hm..mislim negdje dvije kile dnevno i treniranje po 2 sata dnevno...
pala sam na nekih 50 kila..što za moju visinu i nije bilo toliko drastično ..koliko se to vidjelo na mojoj koži..na kojoj kosi...na kostima koje su virile...
no nije to bio problem...
problem je bio u tome što sam si ja i dalje bila debela...što sam si ja i dalje bila cura sa ogromnim šlaufovima...
sve više sam počela odmjeravat koliko mi se kosti vide..
brojanje kalorija...
teško je sad to objansit..jednostavno ti se cijeli mentalni sklop u glavi promjeni...
počneš toliko bolesno razmišljat da ni sam nisi svjestan i ne znaš što te dovelo do toga...
sjećam se da sam znala ujutro se probuditi u suzama jer bi morala nekaj jesti..a tako sam voljela osjećaj prazog želuca...
onda smišljaš neke cake di potrošit neke nepostojeće kalorije...
ono stojiš utramvaju umjesto da sjedneš..više mi ni jedna usluga za napravit nekome drugome (dodat čašu, novine, natočit sok, otić po nešto ) nije bila problem..jer tada sam trošila kalorije...
postala sam dežurni sluga doma...
negdje nakon 8 mjeseci tog mrcvarenja počela sam pit laksative... svaki dan...ako nisam imala stolicu neki glas u glavi mi je govorio kako u meni postoji tona toga što treba izać van...
pokušala povraćati ali jednostavno nije išlo..
prelistavala sam anoreksične blogove... divila se curama koje su izdržale na vodi cijeli dan...
počela slikat svoje kosti...
veličina xs mi je bila velika...
moji doma nisu trzali na to jer su rekli da sam zdavstveni djelatnik i da znam što je zdravo za mene...a ja sam im non stop tupila da jedem voće jer ono ima vitamina...
da sam baš upravo prije no što su ušli u kuću pojela ručak..no medjutim punila sam škrinju jelom koje ću jesti sutra...
jednog dana frendica me nazvala i rekla da se na Rebru pojavim u to i to vrijeme da idem kod prof. Vidović koja se bavi isključivo tom problematikom...
moram priznati prof. me nije oduševila...
Nastavak ispovijedi naše Dobre vile možete pročitati na ovom linku: http://www.forum-opp.com/index.php?topic=450.msg467315#msg467315
- 20:52 -
subota, 28.02.2009.
Iz Cassidyne bilježnice
Naša Cassidy se ohrabrila i odlučila objaviti svoje stare pjesme, iz zaboravljenih teka, na forumu.
Uz, za nju svojstven, kreativan i duhovit uvod, polako nas je uvela u svoj svijet prvim stihovima.
Ako ikada otvoriš ovu knjigu
I u njoj stihove pročitaš,
Nemoj se truditi da ih razumiješ
Jer oni su napisani mojom rukom i mojom tugom
I samo ih ja mogu razumjeti!
***
Vrijeme mladosti
Postoji vrijeme
kad godine idu sporo
i kad gube se polako
svi tragovi djetinjstva.
Nestaju nestašni i nevini
smjehom ispunjeni odzivi.
A zašto,pitam se
zar smo nešto krivi?
Što tjera to vrijeme da ide,
koja snaga njega prati?
Kako da zadržim to vrijeme
kad mu nemam što dati.
Dala bih mu ljubav
ispravila svoje greške,
pjevala stihove,
molila vrijeme da greške plati.
Što da učinim
da vratim to vrijeme
kad od vremena mladosti
ostale su samo sjene.
Naravno, sve možete pročitati na ovom linku: http://www.forum-opp.com/index.php?topic=15452.0
- 21:15 -
četvrtak, 15.01.2009.
Karijera jednog debila za volanom
Evo ovako.
idemo kronološkim redom
sve je počelo prije tri godine kada sam kao mladić od svojih 20 god. kupio svoj prvi auto...
radilo se o Fiat Bravi 1.4 12V 80 KS 98. god. zlatne boje...
tada je to meni bio san.
pvi moj vlastiti autić.
moja beba
I sve je radilo čitavih mjesec dana kada mi je riknua elektronika paljenja, akumulator je bio zreo za zamjenu i kočnice su bile spaljene.
Kada sam to riješio (na žalost ne sjećam se koliko me koštalo) došao je red na nove gume koje su bile cca 3000 kn.
I opet je sve radilo odlično, sve je bilo kako treba. Čitavih dva mjeseca.
Tada sam spalio lamelu koja me sa zamjenom koštala 1700 kn.
I opet voila. Sve je radilo kako spada.
Dok, čudna li čuda, nisam uletio u krater na cesti dubine 20 cm i promjera pola metra koji mi je izbio dvije ratkape s kotača tako daleko da ih 45 minuta nisam našao. Odustao sam na kraju te ih platio 200 kn + spigao sam dvije čelične felge za koje sam također platio ravnanje 300 kn...
Opet je, vjerovali ili ne, sve bilo u redu osim kaj sam još napravio špur (cca 100 kn).
Nakon 4 mjeseca (puno, jelda) se dogodio moj zadnji problem s tim autom. Prilikom jednog naglog starta mi je preskočio zupčasti remen te uzrokovao havariju motora.
Klipovi su zabili ventile u glavu, rasuli hidropodizače i popravak je koštao oko 4000 kn.
Tada sam se odlučio riješit tog auta i pješačit cca godinu dana ali ... stay tuned ... ima još...
Početkom 5 mjeseca prošle godine kupio sam super održavanu Opel Vectru iz 1998 godine.
Zlatne boje, očuvana ko nova, 1.6 motor 8 ventila 75 KS. Rekli su neki kada sam ju kupio da se radi o neuništivom motoru koji prelazi i po 400 000 km.
Moja je tada imala 115 000 stvarnih km na satu.
Zbilja sve se činilo savršeno; auto mint kondišn, nigdje ogreban, sve unutra lijepo i čisto - doslovno kao novo. Sve do 10.06.2008.
Tada se dogodilo ovo....
vjerujte mi tu još izgleda dobro.
jer kad je sve otpalo s nje sutra ujutro uvidio sam kakvo je stvarno stanje
evo i toga:
to me zbilja koštalo...
Nastavak ove zanimljive priče pročitajte ovdje: http://www.forum-opp.com/index.php?topic=11862.0
- 22:36 -
srijeda, 14.01.2009.
EDDYNA ŽIVOTNA MUDROST
Iz ženskog ugla - stvari koje odbijaju i privlače cure
Ne biti slabić. Na pitanje 'Kud ćemo?', ne odgovoriti 'Nemam pojma.' Pa valjda se dva mjesta možeš sjetiti.
Pokazati da ti je stalo. Malo se više voziti iako se ujutro rano dižeš.
Ne komentirati druge cure izrazito negativno. Samo će misliti 'Ajme, tako će i o meni pričati'.
Ne hračkati po cesti. Ne čohati jaja.
Ne dosađivati sa stručnim temama osim ako baš ne pokaže zanimanje. Ne, ne zanimaju me kretanja indeksa dionica. Ali dati neki zgodan primjer iz stvarnog života je dobro.
Ne pričati viceve. Kad se ljudi bolje upoznaju, znat ćeš što koga nasmijava. Ovako će se cura smijati iz pristojnosti. A ti ćeš to protumačiti kao poticaj za dalje. Sve dok ne počne kopati po torbi jer joj je stigla poruka da je psa pregazio auto.
Ovo je samo dio Eddynih mudrolija i savjeta smotanom muškom rodu u društvu sa boljom polovicom. Još korisnih savjeta pročitajte na forumu: http://www.forum-opp.com/index.php?topic=14494.msg427076#msg427076
- 22:12 -
petak, 09.01.2009.
EDDYNA KOLUMNA
O ljubavi i reckama (1)
Nešto si kalkuliram u glavi i zaključujem da je vrijeme galebova prošlo.
Slušale smo od baka i mama o 'ljetnim mladićima' koji obećavaju brda i doline a nakon tjedan dana zabave - nestaju bez traga.
Vječiti vagabundi, u prugatsim majicama, za cilj imaju jedno; što više strankinja, slovenka, čehinja, purgerica.
Nekoć davno su bili pojam, preplanuli, mišićavi, s duhanom i domaćim vinom. Pružali su ostvaranje snova. Nerijeko naletim na ispovijedi starih galebova.
Stotine žena, pravi Donžuani našeg podneblja, puni ljubavi za svaku ženu a ni jedna ne postaje više od recke u konačnici.
Moje jedino iskustvo sa galebovima je bilo sa 17 godina. On je imao preko 25. Najčudnije, ja nisam bila iskorištena. Nije bilo priče o ljubavi ni posebnosti. Zapravo, on je mene kasnije tražio. Ja nisam znala ni kako se zove. :ne znam Neka dva slova inicijala. MM ili RR ili LL... Neznam.
Usprkos tome, volimo ih. Bez njih ljetne večeri na terasama ne bi bile potpune.
O tim reckama i još mnogim crticama iz života i maštanjima male/velike Eddy pročitajte ovdje: http://www.forum-opp.com/index.php?topic=14520.msg429217#msg429217
- 18:55 -
ponedjeljak, 15.12.2008.
WEB PETICIJA!
Dragi moji,
mogućnosti oporavka živaca leđne moždine postoje. Samo je pitanje koji je najbolji način. Rade se raznorazne akcije da se potaknu mnoge vlasti raznih država u svijetu koje su financijski nadmoćne da sudjeluju u istraživanjima, pokušava se utjecati na razne vlade, pa evo jedne od mogućnosti kako da se što više govori o tome i da se svjesnost o tome, da je "lijek" nadohvat ruke tu, probudi! Samo treba pokoja financijska "injekcija" . Jer činjenica je da ,dugoročno gledajući, liječenje "starih" ozljeđenih i novih može koštati više nego financiranje istraživanja.
Potpišite ovu peticiju, ništa ne košta... pa da vidimo!
Hvala!
Link o peticiji možete vidjeti ovdje Web peticija!
- 17:08 -
utorak, 02.09.2008.
MOJ BORAVAK U CENTRU
Ovo je potresno pismo jedne bivše učenice koja je bolovala od mišićne distrofije. U Centru je bila izuzetno aktivna i živjela je punim plućima upijajući svijet oko sebe. Pismo je napisala nekoliko mjeseci nakon mature kada se vratila kući:.
----------------------------------------------
Mogu li se sve te godine nazvati "Moj boravak u Centru"? Osobno, boravak u Centru ne nazivam nikako. Jednostavno ga pamtim i vjerujem da nisam jedina. Nisam ga primorana pamtiti zato što sam osoba s invaliditetom kojoj je potrebna tuđa njega i pomoć koju sam dobila tamo i ujedno završila školu koju sam, izgleda, jedino na tom mjestu mogla završiti. Boravak u Centru pamtim po tome što tamo žive ljudi koji nas cijene, ljudi koji nas smatraju sebi ravnima, daju nam obaveze i vjeruju da ćemo ih na vrijeme izvršiti, omogučavaju nam normalan život, vjeruju da mi sve to možemo, zatim nam "daju" maturu i puste nas "van".
A "vani" ljudi nemaju pojma.
"Vani" nas ljudi ne poznaju.
"Vani ljudi nemaju vremena.
"Vani" ljudi nemaju uvjeti za invalide.
"Vani" ne postoji zakon o invalidima.
Onda se sjetim Centra i pitam se gdje žive ljudi koji rade u Centru?
Zašto nas uče svemu što "vani" za nas gotovo i ne postoji?
Gdje oni žive i izlaze li "van"?
Morala sam to ovako reći jer sam se jako razočarala u život i ljude izvan Centra. Čini se da je sve prestalo izlaskom iz Centra, jer ja:
- nemam uvjeta za život
- nemam gdje pokazati što sam sposobna raditi
- društvo invalida ne postoji
- domovi za invalide ne postoje
- ja nemam snage...
Voljela sam ljude u Centru i Centar, a sada to možda i mrzim, jer imam samo lijepa sjećanja, što me sada samo jako bole, a od njih se ne može živjeti. Zato zavapim: "Pomozite mi! Vratite mi život u Centru i ne prekidajte ga!"
LU
- 19:53 -
